Enver Colakovic: Pisac, Pjesnik, Prevodilac

Enver Colakovic je najbolji poeta i pisac Bosne. Autor legendarne Legende o Ali-pasi, Lokljana,
Malog Svijeta, Knjige Majci, Meluna i drugih romana.

Manuskript-Lokljani, naslovna strana

Manuskript-Lokljani, prva strana

 

Enver Čolaković : Lokljani

 

Priredio za tisak iz manuskriptne ostavštine: Dr. Zlatan Čolaković 

Izvadak iz pripovjetke "Lokljani"

I. Bajram

 

 

Bio je topao proljetni dan, negdje oko Jurjeva, kad je Mujo Halvadžija ponosno, kao da polazi na neku svečanost, krenuo iz svog sela u Sarajevo, noseći u torbi vruću, tek ispod sača izvađenu jaru. Ne napušta on svoje krasno selo, svoje Lokve ispod vječito bijele Bjelašnice, zato što je željan gradskog života. On mora da ide.

Te zime ukopali u seosko groblje njegova oca Mušana. On je, premda već prosijed i sa jedincatim krnjim žutim zubom u desnima, ostao od tada sam u napukloj kući, kojoj je vrijeme odglodalo daščanu kaplamu s krova pa je procurivalo i pri najslabijoj kiši.

Seljak može osjetiti dvije najteže kazne Božije, dva najveća zla, dvije najgore nesreće. Sve ostale muke i brige malene su prema njima! A to je: ne imati zemlje ni poroda. Obje te nesreće spoznao je na sebi jadni Mujo Halvadžija iz sela Lokava, općina Hadžići. Otac mu je imao pet kćeri i njega - jedinca. Čim se stari Mušan ohladio čak i one sestre koje to nisu učinile prije pokupile svoj miraz. Jadnom Muji ne ostade ni njivica, jer je svoj dio prodao ranije da ocu nabavi potrebne lijekove iz “pateke”. Ženio se Mujo nije, ne zato što bi mrzio žene, o, sačuvaj Bože, on ih i poštuje i voli, već zato što mu to nije dozvolila njegova sirotinja - valjalo je, zaboga!, poudati sestre, održati kućno ognjište, makar dok je “sijedi” živ.

Težak bolesnik bio je taj njegov “sijedi” Mušan. Čitavu godinu dana ležao na dušeku i mro. Vele, bila sušica. A njegova stopanica, Mujina mati, umrla je prije petnaestak godina, još uz rat, dok je Mujo bio na fronti, na Italiji, u Be-Ha-draj regimenti. Iz toga je rata poslije demobilizacije donio kući poderanu uniformu i nekakvu polupismenost. Naučio potpisati svoje “ime i brezime, selo i kućni broj”. Brojeve je on znao čitati još kao momak, pa i “u sahat pogledati” znao je “bilesi i dekike i sekundije ishesabiti“. Njegov je otac, ko kad mu je za vrat sjela ona ženskadija, kćeri sve uho do uha, prodavao njivu po njivu da im nabavi pristojnu odjeću i koliko-toliko održi kućni nâm i prag, dok se srećom ne poudaju. Žensko je dijete za sirotinju veliko zlo: od njegovih ruku slaba korist, a ono što umije raditi - plesti, vesti, tkati ćilime - sirotinji ne treba. Niti ima dosta sita hajvana da ga kći čuva i pomuze, ni vune ni stana da valjana kći otka ćilim ili sukno, niti mnogo odaja da ih ona mete i redi, niti vrtlova i cvijećnjaka, da ih plijevi i zaljeva kada pripeče zvizdan, a kad poodraste, valja joj, da bi se “usrećila”, napuniti tovar čeiza, dati njivu-dvije ili isto toliko hiljadarki miraza i još nahraniti svatove. Ali, šta ćeš, dao Bog, pa eto ti de... A Mušanove kćeri bile više gizdave nego radine, pa se oko njih motali momci i - srećom! - odoše za vremena, prije nego što je oca smlavila bolest. Njegu starca prepustile su svom dobrom bratu Muji, koji je sve nedaće podnosio strpljivo i još više volio sestre. “Šta ćeš, moje su, pa kak’e su da su...”

Dobričina je bio Mujo. Nekakva ženskasta narav. Ni muhi ni mravu ne bi na žao učinio. U vojsci s njim zbijali šale; uz rat, u zemunici, dijelio svoj komis među gladnije drugove, rado davao do pola porcije dergemize iscrpljenijima od sebe, već od kuće vičan svakom teretu. Radio je on - pogotovu kad otac obnemoća i kad mu se i najmlađa sestra udala pa više nije trebalo glumiti da se nešto ima - radio u selu pod nadnicu. Jedne godine bio poljar, druge čuvao seoske volove i konje, treće otišao u planinu s alašom, ali sve je to malo - tako nikad neće na zelenu granu. A ostati u selu i patiti se ovako bez zemlje, bez žene, bez ikakva “dobra i komocije” značilo je za njega nešto još teže od bijede - sramotu. Ta već mu se i seoska djeca rugaju, a seljaci, njegovi akrani gotovo ga nikada ne zovu na sijelo ili na mobu. Strah ih, bezbeli, da nije zagađen ušima i drugim bajama, što ne bi bilo nikakvo čudo, ali on je eto čist, jer vode je Bog dao, a košulja se može prati i bez sapuna, pogotovo kad je trljaju muške ruke. To nesretno pranje košulja i onih dvaju iskrpljenih čaršafa mnogo mu je muke zadavalo. Ni jednoj seoskoj curi ne bi palo na pamet upitati: “Mujo, bi li da ti operem haljine?”... Jok! One se radije njemu smiju. Zato je odlazio na vodu, na onaj poznati Lokavski izvor i tamo prao promatrajući zvijezde ili debeli mjesečev lik. Prao krišom košulje, trljao ih među ožuljanim dlanovima ili nježno lupao pratljačom, nešto da ih ne podere, a nešto da ga se ne čuje kako lupa i stalno se osvrtao: ide li ‘ko, da ga ne vidi i ne raznese po selu glasinu:

- Mujo haljine pere! Žensko, baba...

Ne, ovako to dalje ne ide! Zato se još zimus odlučio:

- Iđem u šeher da nešto zaradim.

Odlučio da “siđe” u Sarajevo i potraži posla na nekoj novogradnji, da miješa pijesak ili vapno. Htio je prištedjeti toliko da kupi njivicu-hranilicu da ne izumre tako jadno poštena kuća Halvadžija. “Pa, akobogda, kad se opet okućim, naći će se i kakva posijeda udovica za mene... Ima jedna, baš mi ovđen na srcu leži, a i ona mene, sve mi se čini, begeniše ... San, najljepši san seljaka: kućica, zemljica, ženica, dječica... Makar već ne bio u prvoj, pa ni drugoj mladosti, za to vrijedi i raditi i napatiti se u Sarajevu, noćivati na daskama u hanu za dva dinara.

Eto, zato je tog jutra Mujo Halvadžija pošao oholo iz svoje kuće i ponosno prošao kroz selo. Svoju je stoku, četiri koze i jarca, dao na čuvanje komšiji Ostoji, a kuću zaključao. Išao je polagano, korak po korak i promatrao kuće, šljivike, ahare, pa zatim, dok je silazio niz Lokavsko polje, njive i usjeve, busenje preorane zemlje i kruške divljake... Kao da se od njih opraštao.

Još prvog dana kada je stigao u Sarajevo, bježeći ispred “ šejtanski brzih tomobila” lijevo-desno, nasmiješila mu se sreća. Ali se siromahu sreća uvijek samo kiselo smiješi! Kod nekog bivšeg bega krumpirima i kupusom zasađenu nekada krasnom ružičnjaku, ponosno se dizao visoki jablan. Drvo, u hladu kojega se nekada odmarala ponosna begovica, sada upravo zarad te hladovine smeta krumpirima i drugim usjevima. Posjeći tako visoko stablo zna samo čovjek vičan šumskom poslu.

Dugo se propali beg odlučivao da li da posječe taj posljednji znak begovske časti i oholosti i tako spasi veliki dio vrta od kojeg sada - eh, Bože, nepravde i ružna zemana! - čak živi, prodajući krumpire, jagode, kupus. Takva sramota! Beg - pa prodaje glavice kupusa! Sve nekako gnjije, kopni - misli beg - samo moj jablan stoji prav, upro vrh u nebo i kao da kazuje svijetu: Tu, ispod mene, tu je bašča silnog bega, bogataša koji je kao dijete imao atove, čifluke, begluke, hambarove, svašta, čak i čardak na selu, na svome selu, čak i sve seljake u njemu... Silovite je naravi prosijedi beg. Ljut i naprasit, viče na hizmećare, na svoju hanumu, na djecu koja mu preko taraba preskaču u bašču i kradu jagode. A od tog jablana on ih ne vidi. “Zaklone se, kopilad mahalska, ko kad ih materešine ne uče više stidu i poštivanju begovata i tuđe imovine, sram ih bilo!, ko raja pogana!, zaklone se za onaj jablan pa kradu.” A kad ih potjera sav crven u licu, inače već uvelu i išaranu borama briga, jer one nesretne obligacije odoše već odavno u trbuh i u otplatu dugova, pa onda intabulacije na ovu zadnju kuću i bašču - još mu se ta balavčad smije:

- Propali beg!... Nema više kmeta! Zasuci rukave i ti, beg-efendija!... Jagode su ti plahe, med! A kruške, jabuke, hej...

Ne, neće on više trpjeti to stablo, makar što mu se srce kida i trga od nekakve tuge za tim posljednjim znakom umrle časti. Jutros susreo tog seljaka. Ponizna neka dušica, uradiće on to jeftino i savjesno.

- Umiješ li ti posjeći jablan?
         - Jašta radi. Eh, nije to nikakav posao. Koliko sam ih ja pošjeko, moj beže...

Pogodba je bila kratka.

- Ti, beže, daj, brate, koliko vrijedi. Ne umijem ti ja nadjevati nadnice. Ja ću ga lijepo posjeći...
         - Ama, da mi ništa ne oštetiš! - razvika se beg. - Okreši ga, pa površi u nekoliko komada. Ako mi ijednu voćku ošteti granje pri padu...
         - Čuvat ću, beže, ko svoje...

Mujo se popeo na visoko drvo. Kresao je, sjekao, pazio da granje ne ošteti voćke. Zadnja grana ipak nakide mladu višnju i još nedozrio plod začas rasplete oko drveta crvenkast sag. Zato je Mujo za svoj teški i opasni rad dobio samo sto dinara.

- Šućur Allahu, dosta!

Radeći po građevinama uštedio je za dugih šest mjeseci nekoliko stotinjarki. Listopadska hladnoća potjerala ga sa njegova konačišta na livadi više ciglana u prljav han kod “štacije” gdje se za noć prespavanu na tvrdoj daski plaća unaprijed: dinara dva. Tu je upoznao šareno društvo gradskih probisvijeta i pastoraka života. Kako su ti ljudi tvrdi i opaki i kako on ne razumije njihove razgovore. Mislio je često: “Nejma u njima merhameta ni za groš. Lijepo moje selo.”... Zato se nekoliko puta preko nedjelje navraćao i kući, u selo, teško odvajajući od uštede novce za vlak. Od Sulje Begića kupio tri harara ječma; neka za zimu ima bar hljeba.

Njegov siromašni suseljanin Tahir umro je još proljetos. Ostala iza njega Aiša, već postarija udovica s jedincem Alijom i nešto slabe gladne nenagnojene zemlje na Tinjku i Vonjavkama. Ona zapela za oko Muji. Eto, bilo bi to potaman. Često je na nju mislio ležeći na daskama u hanu dok su neki njegovi suspavači kartali i psovali jedan drugome majku poganu.

Jednom joj iz Sarajeva donio šest metara cica - neka nešto skroji; koze dao na čuvanje Alijici i kupio mu opanke i fes. Selo ko selo! Počela ogovaranja, olajavanja, spletke.

- Vidi! Sad Mujo svake druge nedjelje izlazi u selo! Uvijek je kod Aiše... pa... neka, neka - šaptale seoske babe - nek se obadvoje smiri.
         - A i stvoreni su ko jedno za drugo. U njega jedan zub, a u nje jedan sin! - mudrovali malo veseliji seljaci.
        - Akobogda, Aiša - rekao joj kad je posljednji put bio u selu - uzet ćemo se uz
Bajram. Dotle ću zaraditi makar hiljadarku, ja li dvije, da od Beće kupim kravu i tako nas opskrbim mlijekom, pa kad se oteli...
        -
Peke, Mujo - odgovori kratko buduća Halvadžuša - ama brez para nejma vjenčanja! Valja Aliji kupiti odjeću, valja nabaviti makar ovcu, dvije...

Mujin se san, eto, ostvaruje! Tko je kao on? Morat će još mjesec dana ostati u gradu. Posteći Ramazan prenosit će sa štacije kovčege, ispomagati cjeparima drva, a ako padne jači snijeg, moći će ga zgrtati ispred dućana u čaršiji. Skupljat će paru na paru!

Sniježna vijavica zamagljuje pred očima vidik. Dan je uoči Bajrama. Mujo je izdržao i zaradio lijepo. Može svašta kupiti, jer u njegovoj kesici, koju uvijek skriva na kosmatim prsima, ima točno 1317 dinara i - jedna kruna.

“Uzet ću joj zar, kat, pamuka, neka nam otka košulje i gaće. Znam, nema ona razboja, ali će joj pozajmiti Ostojina Soka, jer je zadnju šćer udala još lani, pa joj sad nije preša tkati. Uzet ću i pastorku, jok!, sinu, mom Alijici, kundure, prave gracke cipile, pa fes, pa...”

Razmišljajući tako žurio se Mujo, gladan od posta i umoran od rada, prema Baščaršiji, glavnom gradskom trgu. U po puta stade kao skamenjen. “Zar je moguće? Sad, uoči Bajrama, ona?...” - sine mu u glavi. Na drugoj strani ulice žurili su pločnikom njegova najmlađa sestra Mulija i njezin muž, Safet iz sela Korče.

- Ma, jesi l’ to ti, Mulo? Kako si, Safete? Kud ste pošli?
         - U sud, u gruntovnicu, da damo
takrir - odgovori suzna sestra. - Moj Mujo, golem nas goni belaj , sad uoči lijepog Bajrama; crn nam osvanuo. Eto, moramo prodati našu najbolju njivu. Ode Golubac! A znaš kaka je to zemlja. Šenica na njoj sama od sebe buja. Na harar sjemena izađe i po deset i petn’es. Sveosve smo propali. Fukara! Umro mi je i sinčić Halid, moj lijepi brate Mujo!
         - Šuti, ženo, ne plači! - opominje je postiđeni muž, jer je upravo on bio natjerao ženu da od Muje uzme sav miraz, posljednju njivu, koju je prodao u bescijenje.
         - Samo ti reci svome braci - plače Mujo - jeda Boga, valjda vam i ja mogu pomoći.
         - Okle ćeš mi pomoć - mrgodi se Safet - već sam prodo njivu. Moram! Dužan sam! Eto, dućandžiji sam dužan hiljadu i dvjesta dinara, pa hoće na plijen. Bolje ovako!
         - Lahko je tebi - prekide ga Mula - ali je teško meni jadnoj! Znaš, bolan, da si i krave prod’o i volove! Nejmamo ni mrsa. A ono moje dvoje crvčića...
         - Jah, zbilja, kako su ti ostala djeca - upita Mujo, samo da je prekine u jadanju.
         - Kako? Gola po ovoj crkavici... Safet popi sve! Prokarta!
         - Šuti! Neću više, Ramazana mi! Popravit ću se. Ama sad moram prodati zemlju, pa ću na ljeto i ja mrven u grad, na posao.
         - Nije to za te, Safete. Imaš djecu. Znam ja šta je grad. Lijepo naše selo, naš mir i
rahatluk ...

Svrnuli u kahvanu. Mujo smrknut. Šuti. Žuljevite ruke tare hrapavim prstima. Pred očima mu sad njegove Lokve, Aiša i Alijica, koji ga čekaju, njegov san: kućica, zemljica, dječica... sad opet uplakana sestra Mulija, njezina djeca. Sjeća se Mujo da je cijelog života bio žrtva sestara, a one da mu ni rublje ne htjedoše oprati, niti ga pozvati k sebi kad zima pritegne. Sjeća se kako je istu tu Mulu molio neka mu ostavi bar posljednju njivicu, ali on je muška glava, on će se snaći kako bilo, on se mora snaći...

- Slušaj Safete, ne prodaji njivu! Nek’ najmlađa šći Mušana Halvadžije nije bez zemlje. Dat ću ti ja para!...
         - Ama?

Začuđena lica sestre i zeta razvedriše Muju Halvadžiju.

- Vratit ću ti, Mujo, Ramazana mi!
         - Ne vraćaj! Kupi za te pare mojoj sestri i njezinoj djeci stoku i odjeću, a meni će dati Bog. Evo ti novci.

Brižljivo čuvana ušteda Muje Halvadžije prijeđe u ruke pijanice Safeta.

- Evo ti još dvije banke, kupi djeci boba i reci da je od dajđe.
         - Mujo, fala ti, brate moj... Mujo...

Nije htio dalje slušati zahvaljivanja, zato je pobjegao iz kahvanice. Onako gladan nastavio lutati čaršijom i promatrati tkanine za zar i kat koje neće kupiti svojoj Aiši...

- Nejse! ...

Kad su seljaci stizali kućama na Bajram iz džamije, sretoše skrhanog Muju kako pogrbljen i žalostan kreće put svog osamljenog kućerka.

- Što ne iđeš pravo Aiši? Kam’ ti darovi? Ej, Mujo! - zaupitkuju ga komšije smijući se u svom blagdanskom raspoloženju.
         - Ama, man’te me, braćo. Kakva moja ženidba! Nijesam ti ja za fameliju. Ja sam postao gradska lutalica.
Hamal i cjepar.

Teško mu je, Bože, nikad ovakvog Bajrama! Na pragu njegove kuće dočeka ga novo iznenađenje. Alijica, veseo i obučen u bajramsko ruho, potrča mu u susret.

- Neka si nam došo, Mujo, babo , kako l’ da te zovnem. Koze su dobro. Nakupio sam im lijeske. I mati je dobro. Skuhala nam je pitu. Hajd’ nama. Jah, Bajram mubarek olsun! Neka nam je sretno! Dajder mi tu torbu da je ja ponesem.
         - Neka sinko. Mogu sam. Lahka je. ...........