Enver Colakovic: Pisac, Pjesnik, Prevodilac

Enver Colakovic je najbolji poeta i pisac Bosne. Autor legendarne Legende o Ali-pasi, Lokljana,
Malog Svijeta, Knjige Majci, Meluna i drugih romana.

Legenda o Ali-paši

''S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher-Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovića otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomično sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući.. "

"Čolaković je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte", piše Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg škrtca u svjetskoj književnosti . . .

Ni jedna knjiga kao Čolakovićev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku čaršije, mahale i njezinih žitelja, sliku tihog kućnog života, morala i ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benešić ne razlikuje se u svojim mišljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto izuzetnom toplinom: >Legenda o Ali-paši izvrsna je knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je genijalno prikazan . . ."

Legenda o Ali-paši- Uvod

 UVOD - ENVER ČOLAKOVIĆ

Još kao dijete bio sam obolio od neke teže bolesti koja me kroz dulje vrijeme držala prikliještena za krevet. Zamislite kako je to teška kazna nestašku od svojih trinaestak-četrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen čovjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi šta. Uveče je ulazio u moju sobicu da pokraj moga kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o tržnim cijenama i nabavama i otac je usput upućivao majku u manje poslovne tajne. Znao se ponekad prepirati s njom o modi, o nekoj tkanini ili o stvarima koje su ga se ponajmanje ticale. Meni su te raspravice roditelja samo uvećavale i upotpunjavale dosadu. Majka, takođe zaposlena žena, navraćala se preko dana i po nekoliko puta u moju sobu, ali samo da me pokrije, promijeni oblog, izgrdi me zbog nestašluka i neposluha, ili da mi oduzme knjigu priča ili crtački blok.

   - Gospodin doktor je zabranio! - bile su njezine ponovne riječi.

Nezgrapna gospođica Anka, naša poštovana kućna pomoćnica, koju sam - ni sam ne znam zašto - mrzio i smatrao otvorenim neprijateljem, ulazila bi počesto da pregleda peć ili da nalije hladne vode u vazu s cvijećem. Bilo je tada naime zimsko doba. Njezina je zasluga što sam ostao i bez svih dragih igračaka, jer sam - zaboga - morao ležati mirno. A bile su to sjajne igračke koje sam svojeručno sastavljao i pravio u onoj "zlatnoj dobi buđenja intelekta". Bili su to minijaturni primjerci lončarstva i arhitekture, iza kojih je, naravno, ostajalo mnogo tragova po namještaju i odijelu, zbog čega su me roditelji stalno korili i prijetili mi, a pogotovo mi je prijetila služavka. Osjećao sam ipak da mi od svega toga najviše nedostaje igre, drugova i grudanja lepršavim snijegom. Čak sam poželio i školu i sve njezine male brige i krupne radosti. Ubijala me dosada, tiha i bolna, izmiješana preznojavanjem i izvršavanjem liječničkih savjeta, pa sam osjetio neku vrstu djetinje melankolije... Spavati, jesti, piti vrući čaj, gutati pilule, gurati triput na dan toplomjer u usta. Zar sve to nije neizdržljivo?

Jednoga dana javi mi otac da će me posjetiti naš rođak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije.

   - I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari čovjek, znaš... vrijedan poštovanja i pažnje...

Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pišem, sjećam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nišanu... Sjećam se i suze mi naviru na oči. Visok, crne brade, a tako blagih plavih očiju. Pa ona starinska bosanska odjeća: fermen, čakšire, traboloz. Sve mu je to tako lijepo pristajalo.

   - Kako si, sinko? Čujem da već pet-šest dana ležiš... Evo, na, donio sam ti prtokala...

Prevrćući se u krevetu, kobacajući se kao riba izvučena iz vode, govorio sam mu o školi, o djeci i o dosadi koja me muči.

   - Ded' mi, Salihaga, dina ti ispričaj nešto... Kako je vani?... Je l' lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?.... Ima li...

Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja. Trudio se da me što više zabavi i zadovolji, samo da zaboravim svoj položaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmišljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju, videći da se "s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošit" i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, "počeo zreti k'o mlada jabučica u bábinu mu vrtu"' ispričao mi je i ovu

 

           legendu o Ali-paši

 

koju, evo, kušam oteti zaboravu, a koja mi je svojim tako slatkim istočnjačkim sadržajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju dječačku maštu. Tri dana pričao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka... Neka mi dragi moj Salihaga oprosti što ću ovoj sladunjavoj priči dodati ponešto i iz svoje mašte i što će ona time možda izgubiti nešto od svoje poučnosti. Vjerujem da je i on mnogo toga izostavio pazeći na moju mladost. Neka mi, isto tako, i mnogi čitatelj, koji u svakom književnom radu traži neku kronologiju, povijesnu tačnost, čeličnu logiku i slične stvari, ne uzme za zlo što u ovoj legendi neće naći ni godine, ni datume, ni povijesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je, dakle, samo legenda, hikjaja, ono što je moglo nekada i biti, ali vjerovatno - sigurno čak - nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tutuna i mirisu crne kahve. A njezina svrha nije da vas pouči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo zato da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje...

Vjerujem da će ova legenda i vas, dragi čitatelju, liječiti od teške bolesti današnjice, brzine, vratolomije i briga, kao što je i mene izliječila od djetinje melankolije....

Dakle: zastor se diže.