Enver Colakovic: Pisac, Pjesnik, Prevodilac

Enver Colakovic je najbolji poeta i pisac Bosne. Autor legendarne Legende o Ali-pasi, Lokljana,
Malog Svijeta, Knjige Majci, Meluna i drugih romana.

Enver Čolaković : Knjiga majci

Priredio za tisak iz manuskriptne ostavštine: Dr. Zlatan Čolaković 

KNJIGA MAJCI (Izbor)

 

Predgovor

 

Dosta mi je forme,

logike i norme,

kulturnoga mraka –

hoću malo zraka!

 

Enver Čolaković, Izlet (8. veljače 1942.)

 

U ratnom Sarajevu, početkom paklene 1942. godine, gornjim je stihovima kriknuo mladi, tada još gotovo nepoznati buntovni pisac Enver Čolaković. Premda je dotad objavio samo manji broj pripovijedaka i pjesama, bio je potpuno svjestan svog izuzetnog književnog talenta. Naime, najkasnije do 1940. godine, on je već napisao svoju Legendu o Ali-paši, a u rukopisu je posjedovao i neke druge romane. Ti su rukopisi nažalost nestali u bombardiranju Sarajeva 7. XI. 1944. godine, kada su tragično poginuli Enverovi roditelji. Živio je tada u staroj obiteljskoj kućici u Jezero ulici broj 9, s majkom i ocem. Imao je dvadeset i osam godina, a bio je neoženjen. Srčana mana, kao i rad u Sarajevskom kazalištu,  spasili su ga od prisilnog služenja u bilo kojoj vojsci. Ipak je neizrecivo patio. Mučila ga je savjest, potreba da se bori protiv fašizma. Potajno je pisao antiratne i antifašističke pjesme. Pažljivo je pratio zbivanja oko sebe, zgražajući se nad neljudskošću koja je zavladala. Političku i društvenu situaciju 1942. godine je sagledavao u Knjizi majci otprilike kako slijedi.

 

Zlo i bezumlje zavladali su čitavim svijetom. Raskol među ljudima bio je neizdrživ, strah i nepovjerenje, netrpeljivost i mržnja, ušli su u sve pore društva, u svaki narod, ulicu, obitelj. Muslimani u Sarajevu i Bosni nisu imali nikakvu perspektivu, bili su potpuno izgubljeni, a zavaravali su sami sebe da nikom ne stoje na putu. Znali su za strašne četničke pokolje Muslimana u Foči i diljem Bosne, a pravili se da ne primjećuju progone Židova i Srba. Dočekali su Nijemce s dobrodošlicom, posebno mnogi ratni profiteri, a pripojenje Hrvatskoj u velikoj većini kao oslobođenje od mrske im stare Jugoslavije. No, ubrzo su mnogi promijenili mišljenje. Sarajevo je često bilo bombardirano, pa je život svakome stalno visio o koncu, a bijeda i glad bili su sve prisutniji, kao i prisilno novačenje. Nijemci su se krvavo osvećivali za svaku diverzantsku akciju, a Gestapo je širio strah i trepet. Ustaški progoni srpskoga stanovništva, posebno po selima, bili su toliko nemilosrdni i jezoviti, da Srbima nije preostalo ništa do bijega u šume. Ni položaj Hrvata u Bosni nije bio mnogo bolji, te su mnogi među njima bili nezadovoljni i razočarani takvom državom. Početkom 1942. godine, svima je postalo jasno da će rat potrajati još dugo, na što su ukazali prvi veći porazi dotad nepobjedive njemačke armije u Rusiji. Činilo se da izbora nema – odnosno da treba izabrati između Hitlera ili Staljina, duljih ili kraćih diktatorskih brkova.

 

Čolakovićeva majka Ilona-Fatima, koja se 1913. godine udala za Vejsilbega, Enverovog oca, bila je Budimpeštanka iz glasovite stare plemićke obitelji Mednyanszky. Prije svoje udaje, studirala je filozofiju u Budimpešti i na Sorbonni. Bila je, poput svoga sina, buntovna idealistkinja, izvanredno obrazovana, beskonačno dobra i plemenita, ali i naivna žena, a Islam je prihvatila kao svom srcu i duši najbližu vjeru. Njena sestra Gizela udala se pak u Mađarskoj za Židova-komunistu, koji je godinama robijao kao sljedbenik revolucije Bele Kuna. Kada je otpočeo rat,  Ilona-Fatima je bez dvoumljenja u Hitleru i fašizmu-rasizmu prepoznala najstrašniju ideologiju zločinačkog bezumlja. Enver se u tome slagao sa svojom majkom. Oboje su vjerovali da se protiv rata i fašizma, protiv ljudskoga zvjerstva i šovinističke mržnje,  treba boriti do smrti, a pitanje je bilo – kako, kojim sredstvima? Enver Čolaković pokušao je na to teško pitanje odgovoriti ovom knjigom, posvećenom svojoj majci.

 

Rukopis

 

U ostavštini su sačuvana dva manuskripta Knjige majci. Rukopis koji je Enver Čolaković pokušao završiti 1942. godine do majčina pedeset i devetog rođendana kao svoj poklon majci, uvezana je bilježnica s tipkanim tekstovima i mnogobrojnim rukopisnim dodacima. Kako se radilo o tekstovima koje nitko osim majke nije smio pročitati, jer bi autor nesumnjivo izgubio glavu ako bi ga netko prijavio, taj rukopis, koji je pisao kasno noću, sakrili su on i majka u vrtu njihove kuće. Mislim da je nesumnjivo da je Čolaković namjeravao objaviti ovu knjigu odmah nakon rata, odnosno neposredno nakon njemačke kapitulacije. Na to ukazuje sjajna zaključna pjesma Majci mjesto školjke, Souvenir a Balatonfured (objavljena u knjizi pjesama Bosni, Zagreb, 1998, str. 220), koja je puna optimizma, u očekivanju skorog sloma fašističke Njemačke.

 

Drugi rukopis predstavlja dogotovljeni prijepis s mnogobrojnim dodacima iz 1955. godine, a sam ga je autor uvezao u knjigu, svjestan da ga do kraja svoga života najvjerojatnije neće moći objaviti. Taj rukopis na kraju knjige nosi slijedeću bilješku:

 

7. XI. 1944. poginuli su moji roditelji u Sarajevu, tako da moja draga majka nije ni pročitala pjesmu, koju sam joj uputio iz Mađarske 10. X. 1944. godine.

                                                                                                                                      

S njom sam završio ovu nezavršivu knjigu uz obećanje da ću, dozvoli li mi život, koji je u ovih trinaest godina bio prema njezinu sinu i vrlo okrutan i vrlo darežljiv, napisati obećanu autobiografiju, u kojoj će sve što je u ovoj knjizi ostalo nedorečeno, dobiti jasnije oblike.

                                                                                                                                      

Danas je, pokojna majko, Bajram, i ja ti u vječnost, uz pjesmu, napisanu prije jedanaest godina, šaljem ganut ne samo moje čestitke, nego i poruku od tvojih unuka:

                           Nećemo te zaboraviti!

                                                                                                                          

Ti živiš! I živjet ćeš u uspomeni svojih prekrasnih unučića Esada i Zlatana, kojima ću, kad krenem k tebi, ostaviti ovu knjigu, jer ne vjerujem da će ona “ugledati svijeta” dok je njezin autor fizički živ.

                                                                                                                          

Pjesma, kojom sam zaokružio ovu knjigu, ujedno je i posljednje moje pismo živoj majci.

 

                           Zagreb, 30. VII. 1955. godine

 

Sadržaj

 

Početkom 1942. godine, Enver Čolaković odlučio je iznenaditi i razveseliti svoju bolesnu majku, koju je obožavao, čudnim i divnim rođendanskim poklonom. Skupio je sve svoje pjesme koje je pisao i posvećivao njoj od svoje rane mladosti. Svakoj od tih pjesama je već kao dijete davao naslov: Pismo majci. Sačuvao ih je tridesetak.

Te su pjesme iskrene i dražesne, premda mnoge od njih imaju vrlo malu pjesničku vrijednost. Neke je od njih pisao na mađarskom jeziku, jer njegova majka nikada nije dobro svladala bosanski, i oni su najčešće razgovarali na mađarskom. Mnoga je pisma-pjesme zato u Knjizi majci preveo na bosanski. Ta pisma predstavljala su, kako sam kaže, njegovu najintimniju liriku. U njima se ispovijedao majci, iskazivao joj svoju ljubav, iskustva, svoje patnje i boli. Majka je s ogromnim zanimanjem pratila pjesnički razvoj svoga jedinca, upućivala ga i zajedno se s njim radovala svakom tom pismu-pjesmi. Enver je ta pisma dostavljao majci poštom, ili ih čitao, kako sam kaže, zajedno s majkom čim bi se ponovno sastali na nekom kolodvoru.

 

Kada je sve te pjesme skupio, odlučio im je napisati predgovor, jer se ražalostio što su mnoge od njih doista samo slabi pjesnički pokušaji. Razlog je tome jasan: on zadugo nije dobro vladao bosanskim jezikom. Zajedno s roditeljima, ili bez njih, često je putovao, a ponekad već kao dječak živio sam dulje vremena u Budimpešti i Beogradu (zbog toga su i nastala ta pisma-pjesme majci).

 

Kada je otpočeo pisati predgovor pjesmama, učinilo mu se da bi trebalo objasniti majci i svoje poimanje pjesništva, opisati svoj pjesnički razvoj. Zatim se dosjetio da bi trebao objasniti sebe, sebe kao čovjeka i sebe kao pjesnika. Iz toga se rađa potreba da se ispovijedi majci. Iza te ideje odmah se nametnula slijedeća: iskazati svoje poimanje umjetnosti uopće i umjetničke tvorbe.

 

Premda je knjiga trebala poslužiti kao bijeg iz rata i njemu i njegovoj majci, osjećao je da mora progovoriti o ratnim zbivanjima, kako na njih gleda i kako treba da se bori protiv zla. Napokon, odlučio je zabilježiti niz sjećanja na najljepše i najzanimljivije trenutke, koje je proživio zajedno sa svojom majkom, i tako je podsjetiti na njih.

 

Pomalo je postajao svjestan da se njegov rođendanski poklon pretvara u novu veliku knjigu.

 

Pisao je tu knjigu grozničavom brzinom tijekom mnogih noći, i htio postići nemoguće – da je dovrši za dva mjeseca, to jest do majčina rođendana. Ali sve nove i nove ideje i nadahnuća nadolazili su kao plima. Kako je Čolaković uvijek slijedio svoju pjesničku intuiciju, i puštao da ga ona vodi, za rođendan je svojoj majci poklonio nedovršeni rukopis.

 

Majka je pročitala rukopis. Svidio joj se, i ona je savjetovala sinu da ga nastavi pisati, ali i da napisano sakrije, jer je sadržavao mnoge preopasne ideje i opise ratnih zbivanja. Zato je rukopis zakopala u svom vrtu. Nakon pogibije Enverovih roditelja, i njihova je kuća bila opljačkana, te su mnogi Čolakovićevi rukopisi nestali. Kada se 1945. godine vratio u Sarajevo, on je iz zemlje u svom vrtu iskopao ovaj rukopis, i 1955. u Zagrebu nadodao mnoge umetke, pretipkao rukopis i dao ga uvezati. Mislim da je Čolakoviću Knjiga majci bila njegovo najdraže djelo, njegov testament, koji sadrži obilje autobiografskih podataka, a predstavlja spomenik njegovoj majci. Za svoga života, Čolaković nije ni pokušao objaviti tu knjigu. Knjigu majci pripremio sam za tisak prije više godina.  Oba se ova rukopisa čuvaju, zajedno s drugim Čolakovićevim neobjavljenim djelima, u mom posjedu u državi Massachusetts, USA.

 

Ova je knjiga možda najzačudnije Čolakovićevo djelo. Čini se da se kao književno djelo uopće ne može definirati. U završnom poglavlju autor o tome piše, obraćajući se svojoj majci:

 

Pročitao sam ovu knjigu od početka, često sam se i nasmijao svojoj smjelosti, ali sam ipak - vjeruj mi! - zadovoljan. Možda me danas najmanje zadovoljavaju upravo moje pjesme, ali me neobično veseli da je zbirka gotovo kompletna.

Htio sam ti napisati knjigu koja ne može imati nikakvog knjiško-malograđanskog podnaslova. To sam i načinio.

Da li ona kao takva valja ili ne, nije u mojoj kompetenciji da kažem, ali ako bi se ikad našao kritičar koji bi tvrdio da je ovo esej, roman, zbirka pjesama ili slično, znam da bi to bila mistifikacija ove knjige.

Ova KNJIGA MAJCI ima još jednu osobenost. Ona će ostati nezavršena, ona nema kraja, ona je beskrajna kao i moja ljubav prema tebi, ona je nedovršena, nepotpuno izražena kao i svako umjetničko djelo, premda ne pretendira na taj - uostalom često nezasluženi - naslov.

Ona je, majko, otrgnut komadić osjećanja od onog gigantskog stroja, vremena, koji lomi, satire i upućuje u zaborav toliko ljepote, ljubavi i čistoće!

Ako te, majko, ova knjiga bude obradovala, ako se uz nju budeš zabavila i zaboravila na trenutke ovaj krvavi rat u kome je nastala kao bijeg iz njega - to će njoj biti najbolja i jedina kompetentna kritika.

Čitaj, majko!

Sretan ti rođendan !

Sarajevo, 9. V. 1942.

 

Uvodno poglavlje nosi naslov ROBOT, a pisano je u formi eseja. U njemu Čolaković definira vrijeme kao neumoljivu mašinu koja sve melje. Umjetnost je borba s vremenom. Poglavlje završava nadahnutim riječima:

 

            Divovska borba čovjekova srca i uma s vremenom, s prolaznošću i zaboravom - zove se umjetnost. Svaki od ta dva borca imaju svoja oružja, vrijeme: prolaznost, pa i njegove sitnije satelite, mode, ukuse, pojedine ere, pravce, kritičare i slično, a umjetnost: ljubav, osjećanje socijalne pravednosti i neprolaznosti nekih zakona estetike.

            Najjače oružje umjetnosti je ljubav, a najneprolaznija je ljubav majke. Ako ovu knjigu bude poslije tvoje i moje smrti pročitao ijedan sin, naći će u njoj sebe (samo možda nevješto opisana), a ako pak ona dopadne ruku koje majke, i ona će biti svjesna, da je isto tako posvećena i njoj, kao i tebi. Ipak ova knjiga prvenstveno pripada tebi i napisana je s namjerom da ti objasni tvoga sina, ukoliko je to, majko, uopće moguće. Vani, u svijetu, majko, već godinama divlja sveuništavajući rat. Možda me je strah od njegove užasne obimnosti, strah da ne proguta tebe, ili mene, nagnao da ovu knjigu pišem dan i noć, kriomice, da ne vidiš šta ti sin sprema za pedesetdeveti rođendan, namjesto za šezdeseti, kako je već davno naumio, taj strah da dospijem na vrijeme završiti ovu zbirku fragmenata, sputao me je, pa knjiga neće biti takva, kakvu sam je zamislio. To mi oprosti!

            Mogao sam ti, majko, zapravo kratko i jasno napisati, evo danas, na tvoj rođendan godine 1942 - zahvalno ti predajem zbirčicu pjesama i fragmenata otetih od vremena, ukradenih od zaborava, od prolaznosti, od jučerašnjica, što su zapravo samo druga ublažena imena Vremena u prošlom obliku, kao što su: budućnost, sutrašnjica, neizvjesnost njegova imena za oblike budućnosti.

            Mogao sam ti, namjesto svega ovoga, napisati: majko, u borbi s vremenom, uspio sam iz najkrvavijih okršaja iznijeti ovih nekoliko poderanih i ublaćenih zastava, pa ti ih darujem, neizmjerno sretan što su to trofeji pobjednika, a isto toliko tužan, jer sam svjestan da će i te zastave istrunuti u vremenu, jer su njegov sastavni dio.

            Mogao sam ti, majko, napisati da se već odavno spremam ubrati u vrtu svoje zahvalnosti najljepše ruže za rođendanski buket, ali da sam jutros požurio i pobrao samo pupoljke ili ocvale stare cvjetove s kojih se već rune latice, jer me je strah, da oluja rata s kišom granata i tučom bomba što ih kultura i civilizacija sipa iz svojih čeličnih ptica napretka XX stoljeća, ne unište posve moj vrt! Nadam se, majko, da mi ga - pa makar ga i spalili - neće pretvoriti niti u džunglu mržnje, niti u pustinju mizantropije...

            Ali ja, eto, kazah ovako.

            Da li je jasnije?

 

U drugome poglavlju, naslovljenom ISPOVIJED, Čolaković se doista ispovijeda majci:

 

            Mnogi moji postupci bili su ti nejasni. Tvoja ih ljubav nije osuđivala, jer ih je tvoje srce pokušalo shvaćati i zato ih opraštati, ali se tvoj razum opravdano bunio protiv njih. Ne čudi se, majko, jer se i moj razum također bunio, ali ja sam, eto, čovjek, koji je više slušao srce, ono unutrašnje prabiće ljudskih nagona, nego razum i zakone društvene konvencionalnosti.

 

Premda blago, prepun ljubavi, on kori svoju majku:

 

            Drugačija je bila ta Bosna i drugačiji su bili ti Muslimani nego što je to sebi zamišljala ljubav dame iz Budimpešte, pa često nije htjela vjerovati samoj sebi kada je - neposredno nakon dugog i krvavog rata - sagledala stvarnost. Nije htjela vjerovati predbacivanjima svoje inteligencije da je možda učinila svom jedincu krivo, što ga je dovela u tu i takvu zaostalu sredinu. Oca mu je također trebalo prikazati drugačijim nego što je u stvari bio... Trebalo mu je mnogo toga prešutjeti, preobući u ruho dopadljivog i vjerojatnijeg, njegov se je doživljajni svijet morao preobličiti, a to je - s obzirom da je već bio stariji od pet godina i “pomalo mislio svojom glavom”- bilo dosta teško.

            Da, majko, ti si sa svojim sinčićem glumila onaj i onakav svijet i takvu Bosnu, kakvi si željela da budu. Ljude si idealizirala, prikazala ih boljima nego što jesu, vjerujući duboko u sebi da je samo rat iznakazio njihove naravi. Ti si, bar mi se danas tako čini, željela vjerovati da su janjci obukli kože vukova, a bilo je, majko, obratno! Nisi li i ti tu bolnu činjenicu spoznala malo prekasno? Pa zar da ti predbacim što si me zavela u bludnju o životu, u zabludu, u kojoj i sama - možda još i danas - živiš?... Ne, ja ti zahvaljujem! Dočarala si mi kao djetetu divan svijet, bogat srcem, dušom i ljubavlju!

            A poslije, kada sam kao odrasliji dječarac počeo gledati ovaj stvarni svijet svojim očima, pa kada u njemu ne nađoh takvih ljudi o kojima si mi govorila, ja sam svoje majušno srce zatvorio, zabravio u jedan mikrokosmos - i živio životom za sebe. Eto, tako treba protumačiti moj egocentrizam.

 

Počinjemo upoznavati jednu divnu mladu majku idealistkinju, koja živi u iluzijama, i svoje dijete-jedinca  uljuljkava u svoje prekrasne vizije idealnog svijeta, iz kojih se sin, budući autor Ali-paše, više neće ni moći ni htjeti izvući:

 

            U tom čudnom i nenormalnom djetinjem, odnosno mladićskom životu rodile su se prve pjesme moje poezije, prve pjesme ove zbirke, ali isto tako nemar prema stvarnom životu, neka vrst mizantropizma i pesimizma u odnosu na stvarni svijet. Pa zar za to da okrivljujem tebe? Namjesto toga moram ti biti duboko zahvalan što si mi svojim bajkama o idealnim, nestvarnim ljudima - omogućila da živim u tako čarobnom svijetu, kakav je bio taj mikrokosmos! Živjeti u tako raspjevanoj zemlji čuda, gdje čuda nisu čuda, nego prirodna bitnost, stvarnost i svagdašnjica. Živjeti među ljudima srca, ljudima ljubavi i razumijevanja, među braćom, među tako milim stvorenjima, kojima svaka pomisao na patnju bližnjega navabi suze u oči... Ne, majko, ja ti ne predbacujem ništa!... I - hvala ti!... Živio sam u svijetu koji je bio moj, samo moj! Ništa u njemu nije bilo stvarno, sve mašta.

 

U poglavlju DVOJNIK, Čolaković sebe udvaja u PJESNIKA i JA. Pjesnik u njemu uvijek nadvladava čovjeka u njemu. Pjesnik onemogućuje čovjeku Enveru, matematičaru i sposobnom čovjeku, da se snađe u svijetu u kom živi. Poglavlje je napisano u formi noćnog dijaloga između čovjeka Envera, izgubljenog i bolesnog, ćelavog i strasnog, koji vene za ženama, užicima, novcem i karijerom, i Pjesnika Envera, snažnog i revolucionarnog mladića, prodornog i talentiranog, vječno mladog i raskuštrane kose:

 

            Riječi su mu tupo odjekivale u odaji, a na mojim bubnjićima izazivao je svaki njihov slog tešku, organsku bol.

            - Dakle ti me, premda me voliš, ipak optužuješ i hoćeš da se rastanemo, da ja odem, da jednostavno nestanem, da se utopim u ništavilu. Molim. Ako te ja ostavim, ja - tvoja mladićska fantazija, tvoj dvojnik koji živi u tvom svijetu, haj! - kakav li ćeš izgledati ti? Kakav?... Bez iluzija, bez vjere u ljepotu, bez podrške u samome sebi, prazan, neobično prazan i pust. Možda ćeš načiniti karijeru, steći titule i novac, ali ćeš izgubiti vezu s biti stvari, sa suštinom života. Past ćeš iz neba duhovne slobode u fotelju karijere.

            - Ne! - skočih - ja te ne tjeram iz sebe. A sve kada bih to htio, ne mogu te odagnati, ali hoću da te poučim životu, da te uvedem u njega, jer ti si - na kraju krajeva - moja svijest. Čuješ, hoću da te poučim, da te urazumim.

            - Ti?... Mene?... - i oči mu planuše kao što u kandilu zaplamsavaju posljednji titraji. - Ne! Ti nemaš čemu da me poučiš! Naprotiv! Ti si moj đak.

            - To, to - baš to! To je tvoja tiranija! To je žaoka, koja u mene kao čovjeka ubrizgava destruktivnost i indolenciju, nesnalažljivost u životu, nepraktičnost u hajci za svagdašnjim potrebama!

            - Dosta! Indolencija? Destruktivnost?... Zar ti smatraš konstruktivnim: snobizam, laž, predrasude i sva ostala vaša uvažena svjetska svojstva?

            To je bio vrhunac. Dalje nisam izdržao. Skočio sam s kreveta, uhvatio za vrat toga došljaka i histerično mu viknuo:

- Konstruktivno nije, ali je potrebno, da se steknu ime, karijera, novac, žene...

 

Čovjek Enver odlučuje tužiti svoga dvojnika, koji mu ne dozvoljava da živi sretnim životom normalnih ljudi, i izvesti ga pred strogi Sud Razuma.

 

U četvrtom poglavlju, naslovljenom PRIZORI, Dvojnik, odnosno Pjesnik Enver, prihvaćajući da bude optuženik pred Sudom Razuma, poziva čovjeka Envera da se nagleda stvarnosti oko sebe te strašne 1942. godine. Poglavlje je pisano u formi filmskog scenarija, s nadrealističkim elementima. Pjesnik Enver i čovjek Enver izlaze na Ulicu Istine i gledaju najstrahotnije prizore svagdašnjice. Opisuju se progoni Židova i Srba, četnički i ustaški masakri, okupatorska i partizanska zvjerstva. To je put kroz pakao. Pjesnik Enver kaže čovjeku Enveru:

 

Koračaj kroz ovaj rat otvorenih očiju, a zatvorenih usana. Ti ga moraš preživjeti, jer te treba moja neuništiva volja da sačuvamo doživljeno. Ti sebe čuvaj za tvoju majku, a ja te čuvam za sebe. Ja nisam kriv što je moje otjelovljenje, moj nosilac upravo taj ćelavi dobričak, koji ponekad sanja o karijeri i malograđanskim častima. Čak ni književni ugled ti ne mogu donijeti, ali ne tuguj! Bez njega si ti mirniji, a ja slobodniji. Moraš pogledati i sagledati još tisuću ovakvih prizora prije nego što pokušaš bilo koga optuživati ili braniti. Moraš upoznati lice i naličje svoje domovine, svoje braće, da bi ih shvatio i - oprostio im neoprostivo. Karijera? Kako je to bijedno i ništavno u usporedbi s istinom da tvoja domovina treba ljude koji neće živjeti od nje, već za nju. Uspjeh i mjesto u salonu, u fotelji, ili među visokopoštovanim estetama i poetama koji umiju iz slavujeve pjesme ili iz zalaska sunca nad nekim planinskim jezerom izgraditi “veliku” poeziju?! Ne, dragi moj! Poeziju naše stvarnosti, naše zaostalosti, naše bijede i našeg zvjerstva, naše složene problematike, nju ti spjevaj! Nama više nego stotinu pisaca “Povijesti matematike”, ili tvojih, pa i mojih estetskih analiza i sladunjavih romana, treba registratora stvarnosti, liječnika naše vjekovne bolesti i učitelja koji će nas, namjesto da čitamo i pišemo, naučiti da ljubimo i poštujemo, i shvaćamo, da živimo na ovom komadu Balkana životom kakav smo zavrijedili, kakav su nam namrli naši pređi.

 

Peto poglavlje, SUD RAZUMA, napisano je u formi humoristične drame, koja je, kako autor kaže: psihoanalitička drama, autosatirična tragikomedija, metafizička scenska slika ili modernizirana, srednjovjekovna alegorička moralistika u jednom činu, odnosno jednoj slici. U njoj čovjek Enver, kao tužitelj, optužuje pjesnika Envera, jer mu svojom egzistencijom upropaštava, ugrožava život. Drama se zbiva u sudnici, a svi su likovi – suci, svjedoci, novinari, pa i služitelj i predsjednik suda i opet – neki dio Envera. Na primjer, Svjedoci su Enverov Nos, Enverovo Uho, Enverovo Oko, Enverova Koža i Enverova Inteligencija, služitelj je Enverova Strast, a sudac Enverov Razum. Novinari su Enverova Znatiželja, a jedina publika je – Enverova Majka. U klimaksu radnje, nerješivi zaplet rješava Pjesnikova Ljubav kao dea ex machina. Ovo astralno biće neodređena spola pomiruje pjesnika  Envera i čovjeka Envera:

 

Svi vi, svi vi, gospodo, pripadate samo jednom mikrokozmosu - jednom fizičkom biću, a ja - ja pripadam cijelom svijetu! Ne samo njemu, nego i onome, koji je prošao, i onome, koji tek dolazi! Pa ako se budete ovako međusobno glodali i prepirali, kako ću ja svim tim sadašnjim, prošlim i budućim generacijama položiti računa?! Kako ću ja položiti račun vašoj zajedničkoj majci, vašoj savjesti, i svakom cvijetu, i svakoj travčici, i svakoj ptici, i svakom crvu? Kako?... Ja - ljubav pjesnikova? Ja, najnesretnije biće ovoga svijeta, koje je sve svjesnije, da je mržnja jača, da je zavist spretnija!

 

Slijede eseji o drami, pjesništvu, glazbi, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. U njima Čolaković, bez konzultiranja ikakve stručne literature, potpuno nezainteresiran za bijes i revolt koji njegovi sudovi mogu izazvati kod kritike, izlaže svoje poglede na cjelokupnu umjetnost čovječanstva. U tako nešto upustiti se mogao je doista samo netko tko želi zapisati svoje stavove prije nego što možda pogine u ratnom vihoru. Uz niz često pogrešnih pa i olako iznesenih sudova, on iskazuje i neke izvanredne ideje. Njemu i nije stalo da iskaže neku novu teoriju umjetnosti, nego svoje osobno poimanje umjetničke tvorbe.

 

Čolaković sebe smatra revolucionarnim piscem, a Knjiga majci to potvrđuje. (Uzgred rečeno, čudno je da suvremena hrvatska i bosanska kritika revolucionarnost njegove tvorbe uopće nije zapazila). On ne piše žanrovsku književnost, nego se igra sa žanrovskim formama, kojima suvereno vlada. Isto kao u prozi, u lirici on koristi mnoge tradicionalne pjesničke forme, ali im daje nove sadržaje. Njegov je stih uvijek slobodan.

 

U gornjim esejima on postavlja najviše moguće zahtjeve na umjetnika: njegovo umjetničko djelo mora biti slobodno, iskreno, nadahnuto, umjetnik u njemu mora pokušati dati sve što može i težiti za savršenstvom. No, pravi umjetnik nikad ne može sredstvima koja su mu dostupna, dostići ono što je zamislio ostvariti. U tome prebiva tragika umjetnika. Zato je on istodobno i najsretnije i najnesretnije ljudsko biće.

 

Hrabro vodeći ovu ideju do krajnjih konzekvencija, Čolaković tvrdi da su i djela najvećih umjetnika poput onih Dantea, Michelangela, Raphaela, Bacha, Baudelairea, isto toliko razočarala njihove tvorce, kao što oduševljavaju nas, kojima se čini da se u umjetnosti ne može dalje dospjeti.

 

Čini se da zapravo mladi Čolaković tvrdi da samo pravi umjetnici doista razumiju umjetnost, jer oni su jedini sposobni ne gledati samo umjetničko ostvarenje, nego i osjetiti ono što prebiva iza njega, a to je umjetnikova zamisao, nikad potpuno ostvarena u umjetničkom djelu. Umjetnik je pogrešan pojam, tvrdi Čolaković, tvorac je umjetničkog djela zapravo Osjetnik. On osjeća više od drugih, on štoviše može iskazati, uobličiti svoje osjećaje, što ostatak čovječanstva može samo u maloj mjeri. Osjetnikova je tragedija što on nikad ne može u potpunosti realizirati ono što je osjetio, zamislio, jer ne umije, ili ne vlada dovoljno svojim umijećem, ili mu njegov medij to ne dozvoljava.

 

Nadalje, Čolaković tvrdi da se umjetnosti isprepliću. Kao što pjesnik tvori i glazbu i sliku u poeziji, isti je slučaj s kompozitorom, slikarem ili skulptorom. Namjerno vodeći ovu ideju do krajnjih konzekvencija, govori o sjajnom slikarstvu devetnaestostoljetnih  ruskih pisaca, ili o najvišoj realizaciji humanističke književnosti u djelima Da Vincija i Michelangela.

 

Čolaković idealistički vjeruje da mora doći do nove Renesanse umjetnosti, i nada se dolasku te Renesanse nakon II. svjetskoga rata. On odbacuje glavninu suvremenih pravaca dvadesetostoljetne umjetnosti, koja je prema njemu samo patološki odraz jedne ogromne duhovne i kulturne krize:

 

Naš vijek dob je kriticizma.

kritičarskoga sadizma,

umjetničkog masohizma,

kod slikara – daltonizma,

pjesnika – bezritmicizma,

svirača – disharmonizma,

glumaca – diletantizma,

političkog šovinizma...

 

On pokušava razumijeti modernu umjetnost, bila ona apstraktno slikarstvo ili kiparstvo, atonalna glazba ili književno odbacivanje svih tradicionalnih pjesničkih formi. I – on vjeruje da je i razumije, - ali isto tako da mu je u velikoj mjeri odvratna. On na tu umjetnost gleda kao na snobovsku umjetnost, koja se udaljila od publike, od ljepote i od ljubavi. Takve će stavove Čolaković zadržati sve do svoje smrti. 1968. on sebe naziva posljednjim vojnikom armije Ljubavi, i nastavlja u svojoj pjesmi Oda XX. Vijeku, obraćajući se svome vijeku ovako:

 

Kako si nakaradno lijep

Kako si vidovito slijep

Kako si duhovito glup

Kako si oštrobridno tup

Viječe u koji sam pao

 

Rastrzan si električnom gitarom

Razurlan si pjesmama bez smisla

Razrovan si bombama bez rata...

 

Čolaković i u ovoj pjesmi jasno povezuje bolest dvadesetostoljetne umjetnosti i kulture s ratnim strahotama i bolesnom bezglavom politikom, koja upropaštava čovječanstvo:

 

Kako si nakaradno lijep

   viječe astronauta

 

Kako si vidovito slijep

   viječe elektronskog mozga

 

Kako si duhovito glup

   viječe surrealizma

 

Kako si oštrobridno tup

viječe povelje o pravima čovjeka

viječe Ujedinjenih nacija

i emigracija

viječe geometrijskih progresija

i neobjašnjivih agresija...

 

Slijedi poglavlje sjećanja na mnoge lijepe trenutke koje su majka i sin zajedno proživjeli u Budimpešti, Beču, Beogradu i Sarajevu. Ovo je poglavlje napisano u obliku kratkih anegdota.

 

U poglavlju O mom pjesničkom razvoju, Čolaković opisuje svoje djetinjstvo i napokon piše predgovor zbirci pjesama Pisma Majci.

 

Konac knjige predstavlja zbirka od trideset i osam pjesama. Prvo pismo-pjesmu Čolaković je napisao 1928. u Beogradu. Posljednje pismo predstavlja rođendanski poklon majci. To je antiratna pjesma napisana u Sarajevu 1942. godine, koju je Čolaković neobično hrabro objavio u Zagrebu 1944. godine, dok je rat još uvijek trajao:

 

MAJKO

 

Umuknite! Stan’te! Neka se u ovaj tren

na svome vječnom putu ustavi stari svijet.

Neka se zakoči život. Nek orlov sitan plijen

padne iz kljuna živ. Nek ne diše ni cvijet!

 

Neka se oblak bijel po nebu ne vijori

i nek se za tren taj ni čovjek krvav ne bori,

nek stane tane u putu, nek kao težak tuč

okomo potone torpedo i neka gorka žuč

u duši bijednog roba u ovaj trenut ne mori

i sve neka se sada ponizno, tiho pokori

pred tvojim svijetlim licem, pred tvojom velikom boli.

 

Jer ti si Majka, majko, Majka, koja se moli

Bogu, vječitom Bogu, i nebu, i svem što je sveto

da digne sa Zemlje zlobu, da ovo jadno, prokleto

ljudstvo odahne od rata, od krvi, smrti i mržnje

i da se novi svijet narodi, svijet što ljubiti znade,

svijet za kakav mene bijaše odgojila,

o, moja dobra majko, o, Majko moja mila!

 

Uzalud bjehu, majko, riječi tvoje blage

kako ću u životu s ljubavlju steći snage,

kako je svijet lijep ako ga veselo gledaš,

i da si pogan i slijep, kad srcu maha svom ne daš!

 

Uzalud! Uzalud bjehu, vjeruj mi, savjeti tvoji,

jer svijet na mržnji i zlobi sazidan čitav stoji

i dobar Bog, o kom priča, daleko je, majko, od ljudi

i tek se rijetko javi. U prvu zoru On rudi

svjetiljkom svojom sa neba, al i tad ljudi sirenom

i lampama, bombama, krvlju svjetlost Mu brzo pogase,

a njegove velike dare pogano koriste za se,

za svoje ciljeve sitne, za svoje laži i zlobe,

pa tako zore krasne učas u jutra drobe,

u siva, jednolična, gladna i krvava jutra -

i tako je uvijek Danas, a nikad, majko, to Sutra!

 

Ne plači, majko, ne plači! Molitvu ne prekidaj tihu

i u njoj, tako ti svega, što svetim smatraš u nebu,

izreci molitvu koju o ovom nasušnom hljebu

za kojim srca vape, i moli silnoga Boga

nek žita udvostruči klasje i neka sunce nas zgrije,

i neka se svijet jadni prestane grozno da bije,

i neka, majko, neka... Ne znam, ne umijem više

moliti, klečat, ni vapit... Sad samo plakat bih znao,

al mi je svake suze, vjeruj mi, beskrajno žao,

jer trebam ih, majko, trebam. Čuvam ih - možda za sutra.

 

Umuknite! Stan’te! Neka u ovaj sveti tren

skamenjen sačeka svijet,

dok molitvu majka dorekne svoju,

jer svaki uzdah uzvišen njen

značit će milost nam koju -

ta majke sluša još Bog !

 

Što, majko, molitvu prekide tihu i zašto kroz koprenu suza

u mene žalosno gledaš?... O, ne! Vapim : Ne zbori !

Jer shvaćam riječ tužnu, koja ti u srcu gori,

shvaćam je, majko, i strepim...

 

Ne izreci mi, draga, da vašu majčinsku vjeru

koleba stvarnost i mrvi... Ne reci, majko, da sumnjaš!

Al vidim oči tvoje kako mi žalosno zbore:

O, sine, dragi sine, majke se uzalud bore,

kidaju srca u strepnji, molitvama i slutnji,

jer one ne čuju više milost u nebeskoj šutnji

i znaju : jedna kad bi molitva njihova Bogu

dopuzala sa Zemlje, da bi On, silni naš Gospod,

dao da prestane rat!...

 

Majko!... I ti, i sve majke,

molite ipak Boga,

jer drugog nemate koga !

 

Sarajevo, 23. III. 1942.

 

 

Dr. Zlatan Čolaković, Masssachusetts, 4. srpnja 2002. godine