Enver Colakovic: Pisac, Pjesnik, Prevodilac

Enver Colakovic je najbolji poeta i pisac Bosne. Autor legendarne Legende o Ali-pasi, Lokljana,
Malog Svijeta, Knjige Majci, Meluna i drugih romana.

Enver Čolaković :  Jedinac - Roman u stihovima

 

 

 

 

 

Priredio za tisak iz manuskriptne ostavštine: Dr. Zlatan Čolaković   

Izvadak iz romana "Jedinac"

I.

S mučnom se saginjuć teškom

potrla hudžeru i čardak

i okidala štalu pa brezovom metlom pomela.

Na glavi burilu jednu, pod oba pazuha dvije,

s izvora dovukla s vodom.

Umorna čučnula smjerno

pred kućom na kameni prag

i abdestom skvasila ruke.

Na kožicu najljepšeg ovna,

kog lani potajice

žalila uz Bajram iz tora

pustiti pod žrtveni nož, -

spustila na molitvu čelo.

 

Ićindija. Vrelina s nebesa

u njezine obraze sašla.

Misao čudna kroz mozak

krčila do pod srce put...

“Da nisam se u molitvi smela

i jesam li, Bože, točno rekla harf,

Ajn, ili Gajn, ili Nun...”

 

Drhtala; i oči u strahu

zarila u kotao s purom

koji se nad ognjištem crni.

U mislima to bila joj Ćaba

i veliki tajanstveni kamen

što lebdi međ svodom i zemljom.

I vidjela vjernika tisuć

kako tu hodočaste

a ona se - (nesretna ti sam!) -

u harfu nekom pomela

pa čuli i ljudi i Bog

kako se molila krivo...

Ali -

sve raste i buja i vrije

u srcu uzbuđenje,

jer...

 

Osjetila je, o, kako krasno,

i kako bolno,

i kako milo,

da se je zbilo

najveće čudo najveće Tajne -

u njoj je oživio plod

i ko da guši,

i ko da kida

od grla do žličice put.

“Pod srcem živi i drhti,

da, Bože, živi moj sin,

moj Ahmo, il Huso, il Mejra,

budeš li htio, moj Bože,

da rodim svom Tifanu šćer...

A harf?... A molitva?... Amin!...

I drhti na kožici žena,

a vani, na nebu oblačić

potjerao pred sobom dan

u suton.

 

U akšam, kad stigao s njive

umoran Tifan i sjeo

za sofricu veseo, jak,

dugo mu očima pasla

po bujnoj livadi prsa

i stidno, sretna i smjela,

do brčića pronašla put,

pa dalje, uz opaljen vrat

sve do kovrčave kose.

“Kako je, Bože moj, lijep

taj Tifan, moj dragan, moj muž,

no zašto šuti?

Il možda sluti?...”

- U sabah sjutra mi spremi

sira u torbu, i hljeb

čitav mi, draga, ispeci.

Pokosit valja mi “Brdo”...

Danas belegiju slomih.

Jah, na Gunjima pokupit valja

u naviljke sijeno... Dušo,

hoćeš li, reci mi, moći?

 

- Jašta! - “moj dragane lijepi”-

htjela je dodat’, al stid

sape joj u grlu riječ,

a i ono,

sitno,

živo,

trznu se - i rekla je samo:

- Jašta, u sabah sam tamo.

Al ti mi popravi grablje,

na vile nasadi mi zub.

 

Virkao mjesec kroz pendžer

na topao mekani log;

u aharu preživale krave

i jarac se čuo - ne spava,

već kao da gundža svoj gnjev:

“Što ste me izlučili jaka

iz harema šarenog mog?”

 

Zaspao umorni muž,

a njoj san na trepavke neće,

već guši je život u njoj

i trza se, batrga i drhti.

 

U strahu je molila Boga

da oprosti grješnici, njoj,

Ajn, ili Gajn, ili Nun...

 

- Što ne spavaš? - “Uh, on je budan!...

Al kako reći mu to?”

- Ne mogu, lijepi, vruće...

-Iziđi na pojatu, dušo,

u sijenu veći je hlad.

Ili?...

I osmijeh strastan, al blag.........