Enver Colakovic: Pisac, Pjesnik, Prevodilac

Enver Colakovic je najbolji poeta i pisac Bosne. Autor legendarne Legende o Ali-pasi, Lokljana,
Malog Svijeta, Knjige Majci, Meluna i drugih romana.

Izabrane pjesme

Dr. Zlatan Čolaković  izabrao poeziju, te uvrstio tekstove iz manuskriptne ostavstine i dnevnika Envera Čolakovića   

 

Ples sa tišinom

 

Noć poljupcem snova probudi tišinu

i ona u mraku započe svoj ples

 

Šušti svila šutnje, suspregnuta daha.

U punini tmine zjene traže raj.

 

Misli su usnule…Stvari tiho dišu:

Klavir i ormari, zrcalo i stol.

 

Tišina se svija. Zastori se njišu.

Ne, to nije vjetrić, to je njezin dah.

 

Miluje mi čelo rukama praznine,

Podiže me, zove-i već plešem s njom.

 

Obestvaren, lagan proničem kroz stvari,

Proziran i sretan…Ljuljuška nas mrak.

 

Uspavao je, zdrobio tišinu

Dalekoga zvona mukli jeziv mlat.

 

Probuđene misli sapinju se brigom.

Fosfor ticalima ponoć mjeri sat…...

 

Enver Čolaković: Pjesme, XXIV, Zagreb 1951

 

 

Scena u parku

 

Park. Sunce pleše

po čelu tvom.

Sjediš i plačeš

nad kobi zlom.

 

Prilazim klupi,

nježan i tih.

Uvod. Poznanstvo.

Nespjevan stih.

 

Povjeri mi se!

Drug sam ti ja,

koji sve suze

potrti zna.....

 

Čovjek si ipak.

Neznanac. Tko?

Svatko je opak.

Čovjek je-zlo.

 

Zašto me pitaš

za duše jad?

Odgovor? Sjene

bole me sad.

 

Ne traži uzrok,

zalud ti trud,

shvatit bol ne ćeš,

što mori grud

 

Na ovoj klupi

sjedila sam

gladna u strahu

Nekad...Ah, san...

 

Seljanka mlada,

pekla me glad,

bez novca, rada,

a-velegrad.......

 

Gospodin stasit

nađe se tad......

-Ja cu vas spasit,

skratit vaš jad....

 

Al tražio je,

to bi i ti,

naknadu za hljeb

u ljubavi....

 

A ti? Govori!

Što učini?

Gladna sam bila.

U tuđini.

 

Pa što sad plačeš?

To ne bi grijeh,

nek suze prezriv

zbriše ti smijeh.

 

Što plačem, pitaš?

Za mladošću?

Ne, druže, plačem

za radošću,

 

Plačem za vjerom

 u ljude, raj.....

Za suncem plače

izgubljen sjaj.......

 

Enver Čolaković: Pjesme, XI, Zagreb 1938

 

 

Starom mujezinu

 

Popni se, dedo, uz sto basamaka
na vrh naše stare na ćoše munare,
u zejtin umoči sve lučli fitilje,
pa šenluči, dedo - upali kandilje.
A kada istrgneš iz mišica mraka
zagrljeni šeher, pa on bljeskat stane
u treptaju žutu kandilja i milja,
nek ti pogled dolje na mahale pane,
na bosiljka struke, katmere i smilja,
na pendžere stare i ašike mlade,
a u srce nek ti nova mladost kane
pa uzdigni ruke Allahu na dovu
i - Dina ti, dedo! - šapni dovu ovu:

Allahu, vječna dobroto, praštanje,
krasnije neg što Te uzdiže maštanje
pokloni svijetu,
ptici i cvijetu,
i svakom glogu, i svakom trnu,
i svakom kopcu, gavranu crnu,
i svakoj travci, i svakoj pčeli,
i svakom mravu, i svakoj jeli,
i svakom momku, i svakom dedi,
djevojci svakoj, i svakoj nani,
pokloni, Bože, sreću i mir!
I neka svijet,
i neka cvijet
i sve i svatko sretni su noćas
ko onaj rob Tvoj, Allahu vječni,
daleko tako od Bosne i ove
mahale stare
i vitke munare
na ćoše
sad zove mene, da firale tražim
i sipljiv, zgrbljen kašljucam i stenjem,
al da se ipak čilo, hitro penjem
sve do šerefe
i palim kandilje,
zejtinli fitilje
i gledam milje,
bosilje, smilje,
i ucim dove za srecu i mir...

Popni se, dedo, i uči ezane
neka se ori nad šeherom mir.
Pozovi, starce, mjesec i zvijezde,
nebo i zemlju - sreći na pir.

Pa kad ti oči staračke plave
zastanu tamo na bjelkastu brdu
s kojeg u vječnost kratak je put,
sagnute smjerno sijede glave
misao jednu ne izreci tvrdu,
jer na sudbinu ne smijem bit ljut.
Prouči samo Fatihe dvije
za one dobre majčinske oči
i srce toplo, i ruku meku,
i onu vrelu za sinom žuđ,
pa će u grobu ustreptat grud
majke tad moje novim životom...
A potom...
Čut će sav Šeher kako iz groblja
pozdrave šalje nad glave roblja
smrti i vječnog dobra mi mati
i kako smjelo
cjeliva čelo
one, rad koje sada Te budim
dobri dedo moj...

A otac mrtvi?... Čut ćeš ga, znam,
Strogo će gunđat: Nije te sram
buditi starca, sinko, u sreći,
al sad si bolji, al sad si veći
jer nisi sam...
I još će preko noći i zvijezda
i preko tople molitve tvoje,
dobri moj dedo,
blagoslov jedan nježan i drag,
iskren i blag
poslati na dar mojoj pravoj sreći,
njoj, dedo, njoj...
A ti tad brzo uzvini glavu
ne brišuć suzu u oku plavu,
samo uzdahni duboko, sretno
i smjerno, vjerno, pomalo sjetno
zapjevaj vječnom divnom Allahu
himnu u strahu
i ushitu svom:
Najveći, najveći, najveći je Bog
i voli, i voli - voli roba svog!

Spusti se, dedo, niz sto basamaka,
uduni fenjer, jer već zora sviće,
zora, koja nikad ugasit se neće -
Zora moje sreće.

Enver Čolaković (11. XII 1947.)

 

ĐERZELEZU ALE

 

Osedlaj najbržeg ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!

Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!

U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.

S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleci amo
do tvog zapuštenog groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!

Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećeš čaršije naći,
ni kule begovske, hane
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.

Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce;
to narodu otet mal je
kog šejtanu daju na danak.

Ti samo razmahuj sa sabljom
i jaši kroz zamrlu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebi nasluti spas.

Kad prva te opazi straža
i upita: Šta ovdje tražiš,
ne udri ga tim buzdovanom
nego mu ponizno reci:
Na rad se javljam, na prugu...

Kad s tvog vilenog konja
htjedne te skinuti dronjo,
da uzjaše namjesto tebe,
ti stisni junački zube,
pa sjaši - i nastavi pješke...

Kad dušmanin zaišće sablju,
buzdovan i s prsa ti toke,
i zlatni sahat, i saruk,
pa čak i kosu sa glave -
podaj mu, podaj mu, Ale,
pa nastavi kružiti Bosnom...

Kad te na meeting pozovu
i brke da obriješ reknu,
otiđi i obrij se, Ale.
I plješći, kad dušmanin stane
o nekoj ti lagati sreći,
i nemoj nikome reći
da time boriš se hrabro,
hrabrije nego sa sabljom,
za novu, za sretniju Bosnu.

Kad kao šugavi prosjak
u džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko,
za svoga sina, junaka...
Veći su, veći i jači
Đerzelezi danas Bošnjaci,
i hrabrije danas se bore,
jer žive i prkose vragu
ljubeć mu lukavo skute
dok smrt mu opaku slute....

Enver Čolaković (16. X 1950.)